'Mi smo ponosni hrvatski ratnici, a ovo su naši ...

Odgovori
Poruka
Autor/ica
Avatar
007
Postovi: 36
Pridružen/a: 20. 12. 2009. (00:10)
 pohvaljen: 1 put
Status: Offline

'Mi smo ponosni hrvatski ratnici, a ovo su naši ...

#1 Post Postao/la 007 » 31. 05. 2010. (17:25)

'Mi smo ponosni hrvatski ratnici, a ovo su naši stečeni privilegiji'

slika

Izložbu na kojoj vojnici s ozljedama poziraju u uniformama otvorit će premijerka Kosor

ZAGREB - Četrdesetak ratnika, momaka koji su u dvadesetim godinama svoga života odlučili diskoklubove zamijeniti ratištem i braniti svoje obitelji, svoje prijatelje i svoju zemlju, fotografiralo se za izložbu “Dani poslije”, kojom u sklopu Hvidrina projekta “Privilegirani, povlašteni ili ponosni” žele društvu - ogoljelo i bez dodataka - jasno pokazati povlastice koje su u ratu stekli.

Riječ je o vojnicima koji su teško stradali na ratištu. Fotografije su jednostavne i izravne - ponosni vojnici u svojim uniformama s ozljedama koje s dostojanstvom nose.

Autor fotografija je naš poznati fotograf Damir Hoyka, a izložbu će svečano otvoriti premijerka Jadranka Kosor u srijedu u zagrebačkom Domu hrvatskih likovnih umjetnika.

Povlaštene rane

- Sve saborske zastupnike, predsjednike parlamentarnih stranaka, šefove sindikata i cijelu javnost pozivam da dođu vidjeti što su to povlaštene i privilegirane rane na koje smo mi, hrvatski branitelji, ponosni. Zamolili bismo hrvatsku javnost da se više ne spominju privilegirane mirovine - poručio je pukovnik Mirko Ljubičić, predsjednik Zajednice udruga Hvidre grada Zagreba, pokretača cijelog projekta.

Dodao je kako posebno zahvaljuje Damiru Hoyki koji je napravio spektakularne fotografije branitelja kakve se dosad nigdje nisu mogle vidjeti.

Ovo je opomena svima

- Serijom fotografija ‘Dani poslije’ nastojao sam stvoriti vizualni poticaj za razmišljanje o položaju ratnih vojnih invalida u poslijeratnim društvima. Likovi bivših branitelja sami po sebi bremeniti su pričama, zato sam se odlučio za jednostavan, ali eksplicitan prikaz koji će gledatelju ostaviti punu slobodu imaginacije pri učitavanju misli u promatrane fotografije - rekao je autor Damir Hoyka.

Dodao je kako ne zna hoće li publiku više zaintrigirati razmišljanja o povijesti ljudi na fotografijama ili o njihovu svakodnevnom životu.

- Dečki iz Hvidre svojom su hrabrošću i povjerenjem da s javnošću podijele svoje ozljede omogućili stvaranje jedinstvene fotoserije čiji je jezik razumljiv svim narodima svijeta, kao opomena protiv rata i podsjetnik na društveni položaj onih koji su u ratovima nastradali - poručio je Hoyka.
1. priča Dean Rostohar (45): Oprostite što '91. nisam pobjegao

Oprostite mi što ‘91. nisam pobjegao iz zemlje. Prva je to rečenica teksta o “privilegiranim i povlaštenim” invalidima Domovinskog rata, koji je počeo pisati Dean Rostohar, 45-godišnji majstor ninjutsua, padobranac i ronilac, neslužbeni trener policajaca i vojnika, rođeni Zagrepčanin, turistički radnik.

Dean je bio pripadnik specijalne postrojbe Alfa od 1991. do 1999. godine, dobrovoljno se prijavio kao 26-godišnjak. Ranjen je u listopadu 1994. u okolici Pakraca. Ostao je bez desne potkoljenice.

Višestruko je odlikovan, među ostalim i Redom hrvatskog trolista, odlikovanjem koje se dodjeljuje za “osobite zasluge za RH stečene u ratu, izravnoj ratnoj opasnosti ili u iznimnim okolnostima u miru”.

- Dobio sam istu medalju kao i nogometaši kad su 1998. godine osvojili treće mjesto na Svjetskom prvenstvu. Evo, toliko o mojim privilegijama i povlasticama. Nisam ogorčen tip, nisam bijesan, nikada, niti jedne sekunde nisam požalio što sam otišao u rat. Otišao sam iz uvjerenja, iz ideala, iz osjećaja da je to ispravno. Kad sam vidio slike priklanih policajaca iz Borova Sela, odlučio sam da nitko to neće raditi meni, mojoj obitelji, mojim prijateljima i mojoj državi. Dao sam najviše i najbolje od sebe i ne žalim.

Ali u ovakvim trenucima, kad me zovu ‘privilegiranim i povlaštenim’, sjetim se one narodne da samo budale ginu za ideale.

To me pogađa. To što nam danas društvo svojim stavom želi oduzeti samopoštovanje i okaljati časnost onoga što smo radili, to me pogađa teže od gubitka noge - kaže Dean Rostohar. Pristao je na fotografiranje za izložbu Hvidre “Dani poslije” upravo zato - da svima pokaže svoje “privilegije i povlastice”.

Nije dovršio tekst koji je u jednom trenutku počeo pisati. Bijeg iz zemlje, koji ironično spominje u prvoj rečenici, nikad nije bila opcija za njega.

- Prije rata radio sam na recepciji u hotelu Esplanade. Bio je to odličan posao, upoznao sam najrazličitije ljude. Baš kad je počeo rat, nazvao me jedan bogati Amerikanac i ponudio da mu vodim turističku agenciju u Švicarskoj. Supruzi i meni ponudio je financijsku sigurnost, stan i auto. Pristojno sam mu se zahvalio i podsjetio ga da je moja zemlja u ratu i da je moram braniti - priča Rostohar.

Stradao je tri godine poslije, iza neprijateljskih linija, u izviđanju za pripremu jedne akcije. Stao je na minu, noga mu se odmah razletjela.

Sam je podvezao nogu i dopuzao do dečki iz postrojbe. Više od četiri sata trebalo je da stigne do operacijskog stola. Nekoliko je dana bio na aparatima, nitko nije mogao jamčiti da će preživjeti.

- Od desete godine treniram i bavim se ratničkim vještinama, koje te uče da se nikad ne predaš i da uvijek daš sve od sebe. To mi je pomoglo da psihički prevladam to što mi se dogodilo.

Kad mi je raznijelo nogu, prvo sam pomislio ‘Bože, nikada više neću vježbati’. Jer, kad smo odlazili, nitko od nas nije razmišljao da bismo mogli izgubiti ili da bi se nešto moglo dogoditi. Ideš jer treba ići, ostaješ zbog tih dečki, zbog svega. Tek poslije postaješ svjestan svega - objašnjava Rostohar.

Tek u bolnici, nakon ranjavanja, počeo je osvještavati kako će to cijelog života izgledati bez noge.

- Sine vam to pod tušem, dok pokušavate stajati na jednoj nozi i oprati se. Tada sam odlučio da si neću dopustiti da ne radim ono što sam prije radio i ono što volim raditi.

Nakon te odluke, odluke da se neću predati, sve je bilo lakše - objašnjava. Na trening se vratio nakon 18 dana, na štakama, a tri mjeseca poslije, s protezom, vratio se u postrojbu.

U policiji je ostao do 1999. godine kad je nova sistematizacija propisala da čovjek bez noge više ne može biti specijalac.

- To me pogodilo. Otišao sam u mirovinu, iako mi je bilo teško jer volim taj posao - kaže.

Danas ima školu ninjutsua, a trenira i policajce. Ide na redovne edukacije u Japan. Živi sa suprugom u Zagrebu.

- Radim ono što volim i ne dam se. Ima dana kad su bolovi užasni, kad ne mogu ustati iz kreveta, kad mi noga natekne toliko da je ne mogu staviti u protezu. Dijelim sudbinu stotina drugih, ali volja nas ne napušta.

Mi nismo privilegirani i povlašteni, mi smo ljudi koji su, kad je trebalo, išli sa srcem i dušom dati sve što imamo: svoj život i tijelo - zaključuje Rostohar.

Jutarnji list

Kod: Označi sve

http://www.jutarnji.hr/-mi-smo-ponosni-hrvatski-ratnici--a-ovo-su-nasi-steceni-privilegiji-/805057/

Odgovori

Online

Trenutno korisnika/ca: Nema prijavljenih korisnika/ca. i 1 gost.