07:11:30--Petak, 23. Lipanj 2017
Croatian Albanian Arabic Chinese (Simplified) Czech English French German Hungarian Irish Italian Japanese Turkish

Rođen sam 1951 god. u Zagrebu. Po otvaranju zračne luke Dubrovnik 1963.god., pošto mi je otac radio kao aviomehaničar, dolazimo u Dubrovnik. Sa 15 god. počinjem trenirati judo. Bio sam trostruki juniorski prvak bivše države: Skoplje 1969, Sarajevo 1970, Ljubljana 1971, u Novom Sadu 1968 bio sam treći. Osvojio sam treća mjesta na tri međunarodna takmičenja u Ljubljani, Zagrebu i Splitu. Za reprezentaciju sam se borio sedam puta, a proglašen sam za sportaša grada Dubrovnika 1971 god.

Po nalogu tadašnjeg direktora zračne luke M. Budmana, tijekom sezone 1991 god. trebam organizirati obranu zračne luke Dubrovnik. Tako sam od stalnih zaposlenika odabrao dvadesetak mladića koji su imali završenu vojnu obvezu te počinjemo trenirati ,,ratne vještine,, u zračnoj luci, a borilačke vještine u sportskoj dvorani u Cavtatu. Naravno, sve to je , kao što smo i već tada znali, bila glupost jer rat je sve samo ne fer i sportska borba na strunjači.

Treba samo napomenuti da smo, pored svih obećanja o nabavci oružja koja se nisu ispunila, imali samo 4 pištolja. Svi ostali zaposlenici dobili su slobodne dane i bili na godišnim odmorima dok smo mi davali dežurstva na dispečerskom tornju, odnosno trebali smo biti na usluzi djelatnicima Policije prilikom smještaja, prehrane i prijevoza te ostalih obveza (A.Korić, S. Krilanović, M. Kljajić, M. Deranja). Davali smo i dežurstva po mjesnim zajednicama tako da sam to radio i u Gabrilima.

Moje prvo ratno iskustvo bilo je granatiranje zračne luke što su obavili zrakoplovi JNA i to najprije bacanjem jedne velike bombe u pravcu piste 12, potom raketiranja navodnih naših položaja u okolini zračne luke i hangara te potom bacanjem takozvanih zvončića na pistu i platformu. Sjećam se da sam, kada je pala noć, nagovorio vozača cisterne INA-e koja je bila puna goriva da je prebacimo i sklonimo u hangar. Samo zamislite kako je bilo voziti noću cisternu punu goriva između zvončića samo sa upaljenim pozicijskim svjetlima sve do hangara. To smo morali učiniti i zbog toga što je dan prije zapaljeno područje zračne luke pa smo se bojali da se ne zapale cisterne i tankovi u INA-i.

Pošto sam čuo da je neprijatelj već ušao područje Konavala prebacio sam porodicu kod rodbine u Cavtat, a kćer je već prije pošla na studij u Zagreb. Ostavio sam vozilo u Čilipima te se dana 4 i 5.10.1991.god. pridružio dragovoljcima pri obrani Konavala. Nas otprilike tridesetak bilo je sa pripadnicima Jedinice za specijalne zadatke policije pod zapovjedništvom I.Topuzovića. U Komajima nas je podijelio u dvije grupe. Moja grupa je krenula prema Vukobratovoj farmi gdje smo vršili čiščenje terena. Navečer smo se povukli natrag prema Kraljevu gdje smo prespavali.

Ujutro rano krenuli smo natrag na farmu ali nas je zasula paljba. Na tom položaju ubio se dragovoljac Mujo a nisam čuo iako je bio samo desetak metara od mene. Do mene je bio i Mato Golubić te nekoliko mještana iz Lovorne, a vodio nas je D. Vukušić (Vuk). Neprijatelj je zapalio cijelo područje iza nas tako da smo morali preskakati vatru prilikom povlačenja prema Zvekovici. Pošto mi je vozilo još bilo u Čilipima molio sam zapovjednike policije da me prebace do vozila što su oni odbili govoreći da je previše riskantno. Ipak pomogao mi je jedan djelatnik zračne luke, a putem smo u Močićima sreli Marka Rešetara kako razočaran ponašanjem i povlačenjem dragovoljaca vraća na Zvekovicu. Srećom vozilo je još bilo na mjestu te se vraćam u Cavtat. Smješteni smo kod rođaka Iva Vojnića gdje nas je bilo dvadesetak. Susjeda me zamolila da pođemo u Gabrile kako bi nahranila životinje. Kada smo došli tamo, već je bio sumrak i parkirao sam auto na otvorenom prostoru. Neprijatelj, koji je bio u polju nekih 300-tinjak metara daleko, opazio nas je i zasuo svijetlećim mecima. Kada smo sjeli u auto, prsnulo je staklo na zadnjim vratima. Došavši u Cavtat maksimalniom brzinom, preplašeni, vidio sam da mi je auto pogođeno na zadnjim vratima a staklo razbijeno. Jedan metak je prošao kroz zadnja vrata auta zatim kroz zadnje sjedalo te ostao zaglavljen u zadnjim desnim vratima dok je drugi razbio zadnje staklo na vratima. Trebao sam zbrinuti obitelj što sam učinio kada je došao po nas ženin brat Vlaho Vojnić te smo se sa nekolicinom Konavljana prebacili barkom iz Cavtata do grada.

Javljam se na regrutaciju vojnih obveznika u dvorani u Gospinom polju. Pošto je bila velika kiša od 300 upisanih osoba javilo nas se oko tridesetak a kada nam djelatnik Ureda za obranu pokazuje naoružanje za nas (1 puškomitraljez i 5 pušaka) svi se razilazimo kućama. Javljam se u Policijsku postaju gdje nas nakolicina dobiva naoružanje i šalju nas na liniju obrane iznad kamenoloma Dubac. Prespavamo u nekoj špilji iznad kamenoloma Dubac, a na straži posmatramo kako gore kuće u Župi i dijelu Konavala.

Odlazim potom na Brgat. Tamo je stvarno sve bilo odlično organizirano od smještaja, prijevoza i prehrane do odlaska na položaje i smještaj na položajevima. To je prethodno organizirao E. Čengija. Iako su nas po cijeli dan granatirali nitko nije nastradao jer su ulazi u privatne kuće gdje smo spavali bili zaštičeni vrećama napunjene pijeskom. Na položajevima smo spavali u špilji veličine 3x4 metara tako da je u isto vrijeme tu moglo boraviti samo šestorica. Pripadnici garde bili su smješteni blizu nas u sličnim uvjetima. Pričuvni sastav Policije čuvao je položaje na vrhu brda prema Ivanjici, drugi iznad puta prema Ivanjici i treći je bio ispred špilje. Mijenjali smo se svaka 3 sata.Tu sam bio 16, 17, i 18. 10. 1991. god. (zapovjednik Ž. Matić). Vraćam se na Brgat ponovo 20. 10. 1991. god. do 23. 10. 1991. god. (zapovjednik Miro Marević). Tog dana nakon jutarnjeg granatiranja neprijatelj je pokušao pješačkim napadom probiti liniju na vrhu brda na položaju koji smo mi držali. Čuli smo puškaranje sa položaja i dobili smo zapovijed da pođemo na položaj kako bi pomogli policiji i gardistima obraniti položaj. Odazvali smo se samo nas dvoje pričuvnih policajaca. Kada smo došli na vrh brda nismo mogli odmah doći do bunkera jer je bila prejaka puščana paljba. Vidjeli smo da je jedan naš policajac teško ranjen na više mjesta, ali ga nismo mogli izvući odmah iz bunkera jer je bio pretežak. Pucali su neprekidno po nama, a da ga izvučemo trebamo preći rub bunkera koji je na otvorenom udaru neprijateljskih metaka. Policajac je bio ranjen od ručne bombe tako da smo bili svjesni da je neprijatelj vrlo blizu nas. Tim više što nas je zapovjednik Jurković pitao da li imamo ručne bombe te nastavio što smo došli kada ih nemamo jer će nas u tom slučaju samo još više poginuti. Svi smo pucali na njih neprekidno dok je Jurković mijenjao u nekoliko navrata cijev puškomitraljeza jer se pregrijavala. Tražili smo pomoć iz baze ali nikako nije dolazila. Tada smo vidjeli da jedna ručna bomba pada kod nas.Srećom pala je izvan bunkera, pored jednog i jedinog stabla na vrhu brda, što nas je spasilo. Ukočeni od straha pozvali smo ponovo pomoć. Kada su dvojica pričuvnih policajaca stigla zajedno smo ranjenog izvukli iz bunkera i prebacli ga do špilje. Početak napada neprijatelja je bio oko 13.00 sati a trajalo je sve do sumaka kada dolaze pripadnici specijalne policije (I. Topuzović sa trojicom) koji utvrđuju da ima mrtvih neprijateljskih vojnika ispred nas (prvi je bio samo nekoliko metara udaljen od našeg bunkera, drugi i treći petnaestak metara). Nakon završetka moje smjene vraćam se u bazu na Brgatu. Moram reći da su te položaje držali isključivo pripadnici Pričuvnog sastava policije koji su zajedno sa pripadnicima ZNG-a kao što sam i opisao toga dana obranili položaje na Brgatu. Na položaju su bila tri bunkera s tim da je srednji imao grudobran, a ostala dva sa strane su bili iskopani rovovi. Obranili smo napad cijele čete neprijateljskih vojnika sa samo devet ljudi pošto je u svaki bunker moglo stati maksimalno troje ljudi. Naravno kada se vraćamo u bazu čestitaju nam na hrabrosti. Teško ranjeni policajac je ipak preživio ali sa velikim posljedicama (ostao je bez oka, bubrega i sa oštečenim ostalim dijelovima tijela).

Vraćam se doma ali za nekoliko dana odlazim ,,Majsanom,, na položaj u Komolcu (od 3-10.11.1991.g. zapovjednik A.Pavlović). Sa položaja koji je bio u jednoj privatnoj kući u blizini magistrale možemo izlaziti samo noću jer nas preko dana kontroliraju sa njihovih položaja na Golubovom kamenu. Napuštam taj položaj dan prije napada na Komolac.

Bila je nestašica hrane i vode tako da nas je u malom stanu na Montovjerni u jednom trenutku bilo čak trinaestero. Svaki dan smo gledali granatiranje grada, kako gori Gruška luka tako da sam obitelj poslao konvojem najprije kod rodbine u Lovran a potom u Sloveniju i na kraju u Lepoglavu.

Nakon odlaska obitelji javljam se u Specijalnu policiju u nekoliko navrata jer me odmah ne primaju, a kao njihov član od 15.2.1992.god. dajemo patrolu vozilom po gradu, držimo položaj na tvrđavi Imperijal na Srđu te u portu u starom gradu. Za vrijeme boravka na Srđu kopamo zaklone odnosno bunker na samoj tvrđavi, a spavamo na daskama. Sve što nam je bilo potrebno donose nam ,ipak dosta organizirano, tkzv. ,,beduini,,. Kada nismo na položajima treniramo u sportskoj dvorani osnovne škole u Gružu i praktični dio na Velikoj i Maloj Petki te na poligonu na Medarevu (upadanje u zatvorene prostore i objekte).

Došao je napokon dan kada se krenulo u oslobađanje okoline Dubrovnika. Prvi dan akcije nisam upućen nigdje, već stojim u bazi na Montovjerni. To ne mogu izdržati već tražim da me Ile pošalje na položaj. Upućen sam najprije na položaj u Velikom Zatonu gdje stojimo i čekamo zapovijed. Drugi dan (29. 5. 1992.god.) prebacuju nas vozilom na Osojnik gdje se grupiramo i iza gardista krećemo naprijed. Pješačimo cijelo jutro, počinje jaka kiša. Predvečer stižemo u selo Kalađurđevići, mijenjamo mokre uniforme i prenoćimo u jednoj staroj kući. Rano ujutro čujem kako netko zove pomoć. Nitko nije htio poći. Na putu su bili braća Haklička a pored njih zaustavljeno vozilo JNA. Vozač je bio razoružan i dogovorili smo se da ga odvedem u bazu. Odveo sam zarobljenika u pinzgaueru punog neke stare robe u bazu na Osojniku. Nakon dva kilometra prelazimo liniju koju drži naša vojska, a tek poslije budem svjestan da je netko neznajući da sam ja u vozilu mogao zapucati po nama. Predajem zarobljenika sa njegovim oružjem. Vraćam se na prvu liniju. Bilo je povremanog puškaranja, zamijetili smo tenk na putu prema mjestu Vukovići. Pucamo po njemu ručnim bacačem (Tomušić) koji ga pogađa, a nakon toga Đ.Šabadin dovlači bestrzajni top pa gađamo. U ekipi nas je bilo četvero: L.Tomušić, D.Akšam-Cobra, I.Sjekavica. Kada smo primijetili da nema više nikoga oko tenka pošli smo kroz čistinu sa lijeve strane puta prema njemu. Kada smo došli do tenka već su tamo bili drugi pripadnici specijalne policije (S.Kljunak, D.Raguž, Alibegović, Bajurin, M.Žanetić, braća Haklička, Govedarica..................), a uz tenk je bila i zapaljena samohotka. Sa puta od mjesta Vukovići zapucali su po nama a mi smo uzvratili. Mislili smo da više nikoga nema u blizini tako da nas je Maroje snimao na tenku. Ale se vraća natrag da dovede ostale specijalce. Osjetio sam da se nešto dogodilo ali u prvi mah nisam bio svjestan što je to. Vidio sam da krvarim ali kad sam htio progovoriti nisam mogao. Netko mi je prišao i rekao da sam ranjen. Ostali su zapucali nasumce dok sam ja legao, krvareći iz usta, na asfalt kako ne bih bio i dalje na meti neprijatelja. Netko je savjetovao da me uz pratnju dvojice odvedu do baze što su i učinili, prošli smo oko kilometar dok nismo došli do prvog sanitetskog vozila. Kasnije sam saznao da je tada teško ranjen naš zapovjednik jedinice Alibegović, a sanitet ga je odveo do baze. Prebačen sam potom do stare Mokošice pa gliserom do Batale i potom vozilom do bolnice.

U podrumu u bolnici gdje se nalazim zatičem M. Jurkovića i M. Kličana-kolegu sa zračne luke. Doktori me upoznavaju sa ustrijelnom ranom na usnicama gdje je metak razbio dva zuba, prošao kroz jezik i cijelom uzdužnom dužinom vrata i bio zaustavljen ispod ključne kosti jako blizu srca. Pošto su zaključili da operacija nije hitna otpuštaju me nakon šest dana sa uputnicom za Zagreb gdje bih trebao izvaditi metak. Nakon sedam dana odmora kod kuće odlazim autobusom do Zagreba, preko pontonskog Masleničkog mosta. Pod lokalnom anestezijom operira me dr.Ugljan koji mi usput kaže da ,,kada bi on birao putanju metka koji može proći kroz vrat a da ne ošteti vitalne organe (venu, aortu, grkljan, kičmu) on to ne bi mogao učiniti odnosno ukazuje mi koliko sam imao sreće u nesreći. Još uvijek imam taj metak za uspomenu na taj događaj. Što je zanimljivo, nakon tri mjeseca pojavio mi se svrab u jeziku, a nakon grebanja po njemu izvadio sam komadiće zuba koji su ostali blokirani u jeziku kada je bio rasječen.

U Varaždinskim toplicama susrećem teško ranjenog Alibegovića. Pogođen je bio kada i ja ali s time da je njega neprijatelj gađao rafalom, jer je bio udaljeniji. Pogodio ga je u kičmu pa je mu je donji dio tijela ostao nepokretan. Nakon boravka u Varaždinskim toplicama vraćam se u Dubrovnik.

Odlazim povremeno do Konavala pogledati kuću koja je spaljena do temelja, a koliko je teško u 40-toj godini života početi sve ispočetka kao invalid domovinskog rata, prognanik i beskućnik, teško je opisati.

Kao pričuvni policajac nastavljam raditi u Postaji granične policije Gruda a potom i u zračnoj luci Čilipi. Prihvaćam radno mjesto Voditelja službe sigurnosti zračne luke, koju obnašam do danas. Poslije toliko ratnih događanja i trauma, bio sam mišljenja, da ne bih mogao dalje dovoljno kvalitetno obavljati dužnost dispečera u prometnom sektoru zračne luke.

Dodatak:

Pošto su mi, za prvi dio priče, zamjerali da previše šturo i samo sa činjenicama opisujem događaje evo nekoliko mojih zanimljivih osobnih zapažanja.
Ako ne znate što je PTSP, onda vam je to kada pokušavate pročitati novine a to ne možete učiniti......... pokušavate pročitati samo naslove članak,a a kada vas netko nakon par minuta pita što ste pročitali vi nemate pojma. Na vrijeme sam shvatio da ovu situaciju mogu izbjeći samo radom i brojnim obvezama. Hoću reći da je velika greška što se omogućavalo brojnim invalidima otići rano u mirovinu gdje isti u slobodno vrijeme , a imaju ga previše, samo razmišljaju o ratu, posljedicama rata, lošoj državi koja im nije omogućila još veće pogodnosti u životu. Neprestano se kreću u okolini koja ima iste probleme, ali koja ih ,,možda,, jedina razumije, pa je sasvim normalno da počinju razmišljati i na najgori mogući potez u svom životu. Upotreba alkohola za zaborav nije dalek put za zaboravljanje takvih događaja (osobno iskustvo koje je trajalo jako kratko).
Svatko stres doživljava na drugačiji način.Netko za vrijeme događanja, drugi poslije a treći nikada. Da usporedimo, bio sam prisutan kada se ubio djelatnik koji je bio pod stresom, a čuo je samo par hitaca i rafala. Za drugi primjer je dolje navedeni tekst a za treće pitajte one koji ne vole govoriti o tome.
Što se mene tiče ja sam ga doživio kada sam kao što sam opisao vidio ručnu bombu kako pada pokraj nas, ali ne u taj momenat nego sat vremena poslije kada smo se vraćali u bazu noseći ranjenika. Imate najprije dojam da vam je toliko vruće da skidate sve sa sebe, da bi vam nakon nekoliko minuta bilo toliko hladno da se ne možete ni kretati.
Negdje u ljeto 1992 god. slučajno sam na Stradunu sreo gosp. Dr. V. Branđolicu inače psihologa kojega sam poznavao prije kada je radio kao psiholog judo kluba za pripremu takmičara. Nakon objašnjenja položaja i uvjeta u kojima sam se nalazio, obratio mi se sa otprilike ovim riječima. Poznavajući te kao takmičara, sa svim onim karakteristikama koje imaš (potom ih je opisao nabrojivši i neke za koje ni sam nisam znao ), uopće ni ne sumnjam da ćeš za nekoliko godina (pogriješio je u desetak godina), dospjeti u situaciju kakvu si imao i prije rata ako ne i bolju. U to vrijeme apsolutno sam mislio da je u krivu, ali tek unatrag par godina vidio sam koliko je bio u pravu.
Prije 7-8 godina htio sam u kino Slobodi pogledati film ,,Povratak vojnika Ryana,, inače američki ratni film. Bila je jedna scena kada je ranjen jedan vojnik a drugi ga pokušavaju spasiti. Osjetio sam najprije slabost, mučninu pa malaksalost, oblio me hladan znoj. Ustao sam da izađem na sveži zrak ali na izlasku iz dvorane sam pao. Nakon nekog vremena dolazim k sebi...., vraćam se na staro mjesto. Međutim, osjećam da mi je vlažno među nogama. Tada sam shvatio da kada čovjek padne u nesvijest da se pomokri.
Izuzetno mi je bilo neugodno što ovako popišan moram proći cijeli Stradun te sam stoga išao sporednim ulicama, pješke, sve do Montovjerne. Od tada više u kinu ne gledam ratne filmove.
Nepravedno je da ću, kao 50% invalid 2016-te godine poći u punu radnu mirovinu sa 65 god. života i 42 godine radnog staža (plus 3,5 god.u ratu) a imati ću upola manju mirovinu od onih koji su iskoristili invalidsku mirovinu.

Zahvaljujem svima koji su imali toliko strpljenja pročitati gore napisano. Za ničim ne žalim, jer to je ipak bila samo moja volja i moj izbor, naprotiv jako sam ponosan na sve.



Mileta Marijan

Novosti

Obilježena 26. obljetnica...

04 Travanj 2017
Obilježena 26. obljetnica akcije "Plitvice" i pogibije Josipa Jovića

U povodu 26. obljetnice pogibije prvog hrvatskog redarstvenika Josipa Jovića, Po...

Preventivni sistematski pregledi...

04 Travanj 2017
Preventivni sistematski pregledi hrvatskih branitelja, obavijest

Ministarstvo hrvatskih branitelja sukladno dostupnim podacima, putem Područnih j...

Tradicionalni božićni domjenak...

22 Prosinac 2016
Tradicionalni božićni domjenak PUBPUD91. ...

Tradicionalni božićni domjenak Policijske udruge branitelja PU Dubrovnik 91. odr...

Obilježen Dan dubrovačkih...

06 Prosinac 2016
Obilježen Dan dubrovačkih branitelja...

Povodom obilježavanja Dana dubrovačkih branitelja i 25. godišnjice uspješne obra...

Odana počast poginulim...

06 Prosinac 2016
Odana počast poginulim dragovoljcima...

Dana 05. prosinca 2016. godine odali smo počast poginulim dragovoljcima i branit...

Hodočašće u Škabrnju...

20 Studeni 2016
Hodočašće u Škabrnju i Nadin...

Naime još jedno protokolarno hodočašće iako nije bilo takvo i ove godine na dane...

‘Ovčara – neispričana...

16 Studeni 2016
‘Ovčara – neispričana priča’ u kinu Sloboda.

Dana 21.studenog 2016. godine u dvorani kina Sloboda u Dubrovniku biti će prikaz...

Sv. Misa za...

04 Kolovoz 2016
Sv. Misa za Domovinu.

U povodu Dana Domovinske zahvalnosti i Dana Branitelja, Kapelanije Sv. Vlaho PU...

Dan Oružanih snaga...

08 Lipanj 2016
Dan Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Dobro vam jutro, vojnici, dočasnici, časnici Hrvatski puče! Sretan vam Dan Oruža...

Odana počast prvoj...

04 Travanj 2016
Odana počast prvoj hrvatskoj žrtvi u Domovinskom ratu...

I ove godine, u organizaciji Policijske udruge branitelja PU Dubrovnik 91. organ...

Proslavljeno Stepinčevo u...

04 Travanj 2016
Proslavljeno Stepinčevo u Cavtatu

Dana 10. veljače 2016. godine, po drugi puta za redom, ove godine u punoj župnoj...

Poplavljene prostorije PUBPUD...

04 Travanj 2016
Poplavljene prostorije PUBPUD 91..

Dana 08. veljače 2016. godine, po treći puta u zadnje dvije godine poplavljene s...

Obavijest o obilježavanju...

17 Ožujak 2016
Obavijest o obilježavanju godišnjice stradanja pok. Josipa Jovića…

Policijska udruga branitelja PU Dubrovnik 91. i ove godine organizira odlazak na...

Proslava Dana Kapelanije...

30 Siječanj 2016
Proslava Dana Kapelanije Sv. Vlaha.

Danas, dana 30. siječnja 2016. godine, obilježen je Dan policijske kapelanije Sv...

Sv. misa i...

26 Siječanj 2016
Sv. misa i blagoslov braniteljskih barjaka…

Povodom obilježavanja Dana Policijske kapelanije Sv. Vlaho, dana 30. siječnja. 2...

Druženje na Konavoskim...

17 Siječanj 2016
Druženje na Konavoskim stijenama...

Povodom danja priznanja Republike Hrvatske Policijska Udruga branitelja PU Dubro...

Naša adresa

Adresa

"U svitanje pomrčina"

Preporučujemo

Please installFlashFox - Flash Browser in order to view content on your Android based mobile device.

Newsletter

 

u