Kolumna Slobodan Roško

Dana 24. rujna 1991. godine odlazim u Vitaljinu gdje preuzimam borbenu grupu, a neposredno po mom dolasku otpočelo je granatiranje mjesta, nakon čega smo se ispred doma u Vitaljini bili prisiljeni povući u zaseok Bezboge, zbog boljeg strateškog položaja. Tom prillikom zatražili smo od PU da nam dopuste miniranje puta prema Prevlaci ali smo odbijeni s obrazloženjem da ne provociramo. Vrlo brzo smo, zbog konfiguracije terena, otkriveni te smo ponovno pod udarom neprijateljske vatre, koja je bila koncentrirana upravo na nas u tom zaseoku. Povukli smo se u večernjim satima na brdo iznad Bezboga i tu držali položaje. Dana 25. rujna 1991. godine u jutarnjim satima nastavilo se granatiranje naših položaja iz pravca Prevlake, Kobile, Žvinja i s morske strane od strane topovnjača, a nakon nekog vremene i zrakoplova, koji su nam u zaleđu zapalili šumu. Trpeći cjelodnevno granatiranje, a vidjevši da iza nas gori šuma i da se u predjelu Molunta pokušava vršiti desant, koji je tijekom dana bio odbijen od posade borbeno-oklopnog policijskog vozila „Majsana“, tijekom noći 25/26. rujna 1991. godine kroz šikaru izvlačimo se u pravcu Molunta u cilju zauzimanja novih borbenih položaja u Đurinicima, a gotovo svi mještani Vitaljine već su bili evakuirani. Dana 26.rujna 1991. godine u jutamjim satima zauzimamo položaje u Đurinićima koje držimo do 02. listopada 1991. godine, od određene aktivnosti, postavljanja linija, miniranja prolaza, izviđanja iznad Đurinića u poravcu Crna Gore, pružanja pomoći raketnoj jedinici i dr. a pored svakodnevnih granatiranja. Nakon povlačenja iz Vitaljine novu bazu smo uspostavili na Grudi odakle se odlazilo u Đuriniće. Dana 01.listopada 1991. godine naloženo nam je da se iz kuće Bratoš, na Grudi, preselimo u kuću Vidak u Bačevu Dolu iznad Grude. Dolaskom u istu niti nakon sat-dva ista kuća je zasuta haubicama iz područja Graba, a od direktnih pogodaka u kuću Vidak s kata iste kroz prozor je izletio pričuvni policajac Nikša Koprivica za kojim sam izišao van i unio ga u podrum kuće i pored daljnjeg granatiranja, nakon čega je istom po sanitetu pružena Iječnička pomoć i prebačen u MC Dubrovnik, iz kojeg je sutradan pobjegao i vratio se na Grudu u našu bazu u kući Bratoš, a potom i na borbene položaje. Dana 02.listopada 1991. godine do mene je došao pok. Ivica Rilović i tražio da ga zadužim s naoružanjem, ali sam mu odgovorio da je sve raspoloživo oružje već razdjeljeno, nakon čega je isti otišao preko Grude i vratio se s jednom automatskom puškom govoreći mi „evo je našao sam jednu“, a kasnije sam saznao da mu je pušku dao pričuvni policajac Mario Knežević iz Grude (ne svoju već od nekoga tko je odbacio), a nakon čega se uputio u pravcu Debelog brijega, gdje je nakon kraćeg vremena i poginuo od udara granate. Istog dana do mene je došao i policajac Mario Zovko i od mene zatražio jedno vozilo kako bi po zapovjedi iz Đurinića prema Debelom brijegu prebacio dio eksplozivnih sredstava. Istom je dat minibus GP Dubrovnika s kojim je zajedno s policajcem Milivojem Curićem i dragovoljcem Miroslavom „Mirom“ Skopljom ta sredstva i prebacio. Međutim prilikom povratka na Grudu dragovoljcu Skoplju ispala je ručna bomba i aktivirala se uslijed čega su na mjestu poginuli Zovko i Skopljo. Nakon toga počelo je granatiranje Grude iz neprijateljskom topništva i zrakoplova, a pošto je probijena obrambena linija u Dubravni naređeno nam je da se svi povučemo u pravcu Mikulići-Radovčići gdje su se izmješale postrojbe MUP-a i ZNG-a s područja Dubravke, Debelog brijega i Đurinića, a gdje je i počelo djelomično osipanje Ijudstva. Dana 02. i 03. listopada 1991. godine učestvujem u obrani od Radovčića do Čilipa. U večernjim satima odlazim u Cavtat poradi obnove garderobe ali me u kriznom stožeru Cavtat zaustavljaju u Policijskoj postaji koja je skoro napuštena, a poradi održavanja veze sa PU. Dana 04. listopada 1991. godine po pozivu iz kriznog stožera u Cavtatu u jutarnjim satima zajedno sa Ivom Stipićem privodim u PU Nikšu Trojanovića koji je u Čilipima pucao po braniteljima te jednog usmrtio a dvojicu ranio.

U popodnevnim satima iz Cavtata za Dubrovnik izvlačim uže članove obitelji policajaca koji su bili smoješteni u hotelu „Epidaurus“ a kako isti ne bi pali u ruke neprijateljima. Potom se pokušavam vratiti u Cavtat ali ne uspijevam zbog stalne neprijateljske vatre u predjelu Plata gdje je veći broj civila ranjen u svojim vozilima koja su zakrčila Jadransku cestu. Nakon toga priključujem se braniteljima u Župi dubrovačkoj, gdje ostajem 3-4 dana, a nakon toga ponovno se javljam u PU gdje sam sa još trojicom kolega bio određen da se vratim u Cavtat zajedno sa pregovaračkom misijom. Međutim iz luke u starom gradu vraćeni smo od strane Damire Poljanić, koja je bila član pregovaračke misije, navodeći kako članovi međunarodne komisije ne žele nikakvo oružje na pregovaračlkom brodu. Vraćamo seuPUa nakon toga i u Župu dubrovačku u hotel „Orlando“, gdje je bila baza. Od 07. do 15. listopada na ovim prostorima vladalo je primirje. Dana 15. listopada 1991. godine s grupom branitelja upućen sam s „Majsanom“ u Plat - HE jer je javljeno da je izvršen napad na Plat. Dolaskom u HE od tamošnjih branitelja obaviješteni smo da nije izvršen neposredan napad pa smo s „Majsanom“, s kojim je upravljao Mišo Kocelj, vraćeni u hotel Orlando, a napad na Plat izvršen je slijedeće jutro. Naredna dva dana bio san raspoređen na predio Župe uz more od Kupara do Srabrenog. Dana 19. listopada 1991. godine upućeni smo u predio Krstac gdje smo se tijekom večeri izmješali s pripadnicima tzv. Hercegovačkog korpusa kojom prilikom je došlo do kraćeg žestokog vatrenog obračuna kojom prilikom mi je niti metar udaljena eksplodirala ručna bomba, a zaklon sam uspio pronaći iza omanjeg zidića na gustijerni kuće Marojice. U jutarnjim satima odmah u zoru nastavljen je oružani sukob s tzv. Hercegovačkim korpusom u predjelu Trgovišta i Popolice, a tom prilikom sa mnom su bili i Damir Janjić, Željko Vuglač, Ante Vulić, Ivica Hanžek i dr, a napad je išao iz pravca Malaštice i Plata. Od 20 do 23. odvijale su se borbe u predjelu Popolice i Brašine te je je došlo do više oružanih sukoba s neprijateljskom vojskom kojom prilikom je uništen jedan bio neprijateljskih snaga, a jedan manji dio je i zarobljen sa vozilima. Dana 21. listopada 1991. godine renjen je i Vitomir Bajac, Đuro-Braco Vragolov, Marin Ivušić i dr, a 22. listopada 1991. godine poginuo je Zdenko Pejić zv. Profesor, od kojeg sam se nalazio udaljen 2-3 kuće. Dana 24. listopada 1991. godine zajedno sa Ivanom Gabelicom i mladićima iz Župe, Miloslavić i Savinović izvukao sam se iz Župe tj. Čibače, a nakon što nam je javljeno da se izvlačimo u pravcu Grada jer je izvršen desant na brdo Trapit od strane tzv. JNA.

Nakon povlačenja iz Župe javio sam se u PU gdje sam dobio novi raspored nakon čega sam upućen na Jadransku cestu u predjelu Konala zajedno sa Josipom Bukvićem, Željkom Vuglačem i dr.. Dana 07. studenog 1991. godine bio sam u pripremi u PU a dana O8. studenog 1991. godine zajedno sa Antom Vulićem, Nikicom Šutalom, Slobodanom Čušićem, Ivom (B) Kralj, a pod zapovjedništvom Ivana Varenine upućen sam na Bosanku gdje se vodila borba između naših i neprijateljskih snaga, ali nam je rečeno da se ne uključujemo u istu poradi noći i jer se između nas i neprijateljskih snaga nalaze naše snage i kako ne bi stradale u unakrsnoj vatri. Dana 09. studenog 1991. godine u jutarnjim satima neprijateljske snage izvršile su opći napad na Bosanku gdje je cijeli dan trajala žestoka borba s dosta nadmoćnijim neprijateljem. Ovom pritikom poginulo je nekoliko branitelja dok su neprijateljskoj strani naneseni veliki gubitci u Ijudstvu i tehnici. Zbog jačine neprijatelja bili smo prisiljeni povlačiti se u pravcu Srđa i Ploča. Nakon Bosanke javio sam se u PU gdje sam ponovno raspoređivan na Jadransku cestu u predjelu od Konala do Ploča, gdje sam bio i 06. prosinca 1991. godine zajedno s Vulićem, Hanžekom, Vuglaćem, S. Čupićem, S. Udženijom i dr., a na kojim položajima sam ostao do preuzimanja istih od strane HV-a, a potom obnašao dužnosti po nalogu pretpostavljenih iz PU. Tijekom rujna i listopada 1992. godine po nalogu PU vršim mobilizaciju pričuvnog sastava policije poradi ulaska u Cavtat i Konavle. Dana 18/19. listopada 1992. godine pod zapovjedništvom načelnika PU Josipa Kukuljana sa više brodova vršimo desant na Cavtat poradi osiguranja civilnog stanovništva i omogućavanja ostalim obrambenim snagama RH za nesmetano iskrcavanje u Cavtat i čišćenje terena Konavala.

Nakon toga kao vođa sektora zajedno za rukovodstvom radim na uspostavi i ustroju Policijske postaje te prikupljam podatke o djelovanju neprijateljskih snaga i njegovih suradnika poradi podnošenja prijava za ratni zločin i dr. te dostave podataka u PU koji su bili proslijeđeni i međunarodnom sudu u Den Hagu.